Tin Srbić osvojio je srebro na preči i to u svom premijernom nastupu na Olimpijskim igrama!
Osma je to medalja za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Tokiju, a ujedno druga za hrvatsku gimnastiku, nakon srebra Filipa Udea u Pekingu 2008. na konju s hvataljkama.
“Osjećam se nevjerojatno, nesvjesno još svega ovoga. Najljepši trenutak u mojoj karijeri. U mom životu! Osjećao sam se dobro cijelo ovo vrijeme tu. Svih 10 dana čekanja finala. Ali, jednostavno, nakon što sam dočekao, nekako mi je ovaj dan brzo prošao. Brzo mi je sve to došlo.” – rekao je nakon osvajanja medalje.
Nastupio je kao šesti u finalu ove kraljevske sprave. Ispred njega mnogi su kiksali. Nije mu smetalo ni što je finale kasnilo pola sata. Za svoju je vježbu dobio ocjenu 14.900. Bolji od njega bio je samo Japanac Daiki Hashimoto. Novi olimpijski pobjednik imao je odličan start također na 6.5 i zradio ocjenu 15.066.
“Kasnilo je dosta to finale. Malo je to utjecalo na zagrijavanje, jer su svi računali točno po vremenu da se tako i zagriju i da tijelo ostane toplo na samom nastupu, malo nas je to poremetilo. Ali dobro, moraš se nekada na te nepredviđene situacije koncentrirati, prilagoditi i to je to. Gledao sam ove dečke prije, padali su, ali nisam se bojao pada. Bojao sam se jedino jer su mi ruke bile hladne, napetost se baš osjetila u zraku pa me bilo strah da mi se ne zgrče ruke. Ali nisu.”
Finelu Tokiju usporedio je s finalom Svjetskog prvenstva u Stuttgartu gdje je i izborio vizu za OI.
“Nije bio teži u smislu treme. Bio je teži jer je jednostavno finale Olimpijskih igara. Zato je to najveći mogući trenutak u karijeri bilo kojeg sportaša. Možda se to ne vidi kod mene jer nije bilo suza, ali nisam ja taj tip. Eventualno kad možda budem sam ili s nekim tko mi je blizak, onda, možda…”
Medalju posvetio preminuloj trenerici.
“Medalju posvećujem prvo trenerici Svitlani Sergijenko koja je na žalost preminula, ali koja je najveću želju i energiju imala da ja uopće odem u Tokio. Stalno mi je to govorila. Ova medalja je za nju. Moram se zahvaliti mnogima koji su bili tu za mene, od obitelji, prijatelja, Renate Barić, moje sportske psihologice s kojom radim već 4-5 godina, preko mog kluba ZTD-a, Saveza, HOO-a, naravno trenera Lucijana koji je čudotvorac i bez kojeg ništa, baš ništa ne bi moglo biti moguće. Hvala i Mimi Vurdelji koja je uvijek tu za nas sportaše, naša nutricionistica, naša teta Mimi. Ma jedva čekam doći doma. Već sam jako dugo ovdje. Malo da proslavimo ovu medalju s ljudima do kojih mi je stalo. Biti ću 1 dan doma i onda konačno na more, malo se odmoriti.”
Naš srebrni olimpijac u Hrvatsku se vraća sutra u 22:10 sati.
