Iz naših Vjerkih minuta u nastavku prenosimo u cijelosti uskršnju čestitku i poruku velečasnog Karla Šimeka.
Laudetur Jesus Christus. Pozdrav sim slušateljima radija Studio M. Svima vama želim sretan, radostan i blagoslovljen Uskrs.
Nakon izvješća žena da u grobu nema Isusova tijela, Ivan i Petar trče na grob. Još nekako možemo zamisliti što je to nagnalo Petra da trči na grob. Budući da ga je pritiskao teret izdaje, ali što je moglo nagnati Ivana da trči na grob. On je živio čitavu dramu velikog tjedna. Budući da je bio blizu svom učitelju sve do križa. Stoga nam se čini nepravednom tvrdnja koju on sam za sebe kaže da još ne bijahu razumijeli pisma da je trebalo da Isus ustane od mrtvih, a ipak je bilo tako, ako sam Ivan to tvrdi onda moramo prihvatiti to nerazumijevanje kao činjenicu. A još se manje moramo čuditi onda današnjem neznanju koje je u mnogo čemu slično o kojem govori Ivan.
Božji svijet, Božji planovi, Božje misli su tako različiti od naših da se još i danas događa da i onaj koji živi u blizini Božjoj ne shvati njegove misli i da se čudi njegovim potezima. Promotrimo neke stvarnosti koje tako teško vjerujemo premda smo već mnogo godina proveli s Isusom. Teško nam je vjerovati da nas je on pozvao. Možda čak nije u tome poteškoća da smo mi pozvani, a kad kad se pitamo kako je mogao pozvati druge, one ljude s kojima dijelomo isti poziv, to jest kršćane. Pa, zar nije mogao imati neke drugačije kriterije.
Odabrati ljude s kojima će nam lakše biti živjeti zajedno. S kojima ćemo moći surađivati, zajedno se oduševiti za neki posao. Umjesto toga često nam se možda čini kao da nam se Gospodin želio narugati kad nas je stavio u zajednice, u situacije, pa čak i one koje doživljavamo na poslu. Kao da nas je složio bez nekog plana i bez nekog jasnog kriterija.
Teško nam je vjerovati da je Crkva sveta. Zatrovali su nas novinari svojim nemilosrdnim kamerama koje pokazuju samo ono što je loše. Sablazni i otpade sa strane Bogu posvećenih osoba, proteste i istupe iz Crkve sa strane laika. Teško nam je vjerovati da ovim svijetom vlada dobro. Gdje god se mi okrenuli čini nam se da prevladava ekonomski interes, sebičnost i zakon jačega. Svijet je zaronjen u cinizam, u izrugivanje svih vrijednost morala. Dovoljno je sjetiti se genetske manipulacije, stvaranje embrija u epruvetama ne samo za zdrastvene nego i kozmetičke svrhe.
Teško nam je vjerovati da je Bog ipak negdje prisutan ovom svijetu. Svakako, ta prisutnost kao da se ne vidi, kao da nema učinka. Ipak, Ivanu je bilo dovoljno da vidi i da povjeruje. A što je vidio? Vidio je jedan prazan grob. Zar je bilo dovoljno vidjeti jedan prazan grob da se sve promijeni u njegovu životu? Sigurno ne.
Nemojmo zaboraviti da je Ivan ostao blizu Isusu i u najtežim momentima muke i smrti. Pamet ne pomaže, ali srce i ljubav otvara oči i čini ustrajnima. Bila je to intuicija ljubavi, ona koja je omogućila Ivanu da vidi i da povjeruje prije svih ostalih. Uskrsna se radost sazrijeva na tlu vjerne ljubavi. Vjerna ljubav je ona čarobna riječ koju moramo nanovo otkriti i produbiti i ovog Uskrsa. Od nas se traži ustrajna ljubav upravo gore spomenutim trima područjima. U našem kršćanskom pozivu, u našoj odanosti crkvi i u našem povjerenju u Božju prisutnost. Vjerna ljubav znači ustrajnost i u momentima krize i onda kad nam se čini da je sve to tako jadno. Svi mi često doživljavamo krizu u našem osobnom životu, u našoj zajednici, u crkvi i tako dalje.
A, ipak, naša obitelj, naša župna zajednica je povjerena nama. To su naša braća i sestre. Nemamo drugog izbora, tu moramo živjeti i raditi. Uvijek nanovo mora nam odjekivati u duši odgovor pitanja apostola kad ih je Isus zapitao žele li i oni otići, a oni odgovaraju: „Gospodine, a kamo ćemo otići?“ Ni mi nemamo kamo otić. Naš kršćanski poziv, naša kršćanska zajednica, naša obitelj, to je naš prazni grob u kojem možemo vidjeti potpuni poraz i gubitak svakog smisla, ali i siguran znak da je Gospodin prošao ovuda, ali nije ostao tu. Nego da nas čeka negdje drugdje, na drugoj obali jezera, u Galileji tamo gdje se on sada nalazi, ali to ćemo moći svatiti tek putem vjerne ljubavi prema našem kršćanskom pozivu.
Moramo shvatiti da se Bog ne igra s nama ili da Bog nije nemoćan ili nerazborit Bog koji se možda prevario, preračunao kad je dopustio da se dogodi nešto poput spajanja muža i žene i ove obitelji koju imam. Dopustimo mu da on zna što radi, makar možda mi ne shvatili njegove razloge. Njegov je svijet daleko iznad našega, a isto tako i njegova mudrost i njegova ljubav. Vjerna ljubav znači ne samo vidjeti prazan grob to jest samo negativnosti i slabosti crkve nego i složeni rubac kao što je to uočio Ivan. To jest ono veličanstveno, ono Božje u crkvi što se vidi samo ljubavlju, a ova crkva je veličanstvena. Vjerna ljubav ovdje znači znati čitati sitne znakove njegove prisutnosti, a za to se traži mistična duhovnost.
I tu se traži od nas jedan pravi preokret u gledanju na stvari. Mi se zaustavljamo nad pojavom da možda nemamo dovoljno žara i zvanja, a trebali bi smo se zaustaviti i s divljenjem stajati pred jednim pozivom kršćanskim, a pogotovo onim redovničkim i svečeničkim što ga imamo jer tu je na djelu Bog. Mi se zaustavljamo nad pojavom da ima toliko sablazni u crkvi, a zapravo bi smo se trebali klanjati Božjoj veličini u životu svakog onog svećenika, redovnika i redovnice koji pošteno žive svoj život i svoje posvećenje. Jer je to veličanstveno djelo milosti.
Uskrs znači u prvom redu Isusovo uskrsnuće od mrtvih, ali uočimo dobro da su i apostoli svaki na svoj način uskrsnuli od svoje slijepoće, od svoje nevjere, od svoje malodušnosti i izgubljenosti. Zagledajmo se danas i mi sa svetim Ivanom u prazan grob. Kako bi smo mogli ugledati one stvari za koje možda nemamo vremena, oči ili dovoljno ljubavi da ih vidimo tijekom godine, a onda zapjevajmo radosno i mi svoju aleluju, pjesmu radosnicu i pobjednicu kako bi smo mogli krenuti u nove podhvate s novim oduševljenjem i s novom ljubavlju. Amen.
