Veliki petak, drugi dan Vazmenog trodnevlja, spomendan je Isusove muke i smrti. Dan kada se kršćani diljem svijeta spominju negove muke, patnje i njegove žrtve koju je na križu preuzeo za sve nas.
>> Velečasni Šimek: Događajima Velikog četvrtka možemo pristupiti samo srcem
U vjerskim minutama našeg programa velečasni Župe sv. Jakob Prelog, Karlo Šimek, donosi nam razmatranje Velikog petka koje u cijelosti prenosimo u nastavku.
„Laudetur Jesus Christus. Pozdrav svim slušateljima radija Studio M.
Naslov ove meditacije na Veliki petak uključuje čitav jedan program svetosti. No, mi ćemo se zaustaviti samo na tri elementa svetosti života: uzvišenje, križ i svetost.
U središtu liturgije Velikog petka stoji Isusova muka – njegovo raspeće na križu. Križ u sebi nema nikakvu vrijednost. On je znak poniženja, patnje, poraza i smrti. Križ je sablazan i ludo za pogane jer znači klanjati se nekom sredstvu za smaknuće poput onom za vješanje ili giljotinji. Patnja u sebi nema smisla. Isus je nastojao ublažiti patnju gdje god je mogao i nikad nije proglasio ljudsku patnju vrijednošću za kojom trebamo težiti.
Promislimo da na sličan način mnoge stvari nemaju smisla u sebi. Naše kršćansko posvećenje nema smisla u sebi jer se ne postaje svetim zbog zabave, a još manje zbog ponosa. Sve te datosti dobivaju svoj smisao po ljubavi Božjoj i Isusovoj, a potom po našoj ljubavi koju ugrađujemo u njih. Bilo koji križ ili patnja bez ljubavi jest križ lijevog razbojnika koji je propao jer nije vidio nikakvog smisla u svom križu već ga je proklinjao.
Možemo se pitati koliko ima neuzvišenih sadržaja u našem životu. Takvi sadržaji su svi oni sadržaji koje živimo bez ljubavi. Naša obitelj, ako ne osjećamo ljubav prema njoj, naša župna zajednica, naš posao ako ga ne vršimo iz ljubavi prema Isusu. Druga riječ je svetost, sveti križ, to je poziv na svetost. Ali što je zapravo svetost? Bog je svet u sebi. Svetost spada na Božju narav. Mi smo pozvani da budemo sveti, da sudjelujemo u njegovoj svetosti. Prema tome, mi smo sveti do te mjere do koje mjere smo Božji. Možemo se pitati težimo li još uvijek za svetošću.
Drugi vid svetosti je u smislu pridjeva. Govorimo o svetim osobama, stvarima, mjestima i vremenima. Možda smo ranije pretjerivali u jednom smjeru kad se taj pridjev pripisivao gotovo svemu. Sveti otac, sveta stolica, sveta kongregacija, sveta redovnička haljina, sveto korizmeno vrijeme, sveta poslušnost, sveta poniznost i tako dalje. Danas, čini se, prevladava druga skrajnost. Kad ništa više nije sveto, kao da smo izgubili osjećaj za svetost. Sve se može kritizirati, relativizirati, ismjehivati. Pitajmo se što je još sveto za nas, a trebalo bi biti sveto. Naša obitelj, naše dužnosti, naša župna zajednica, naša crkva jer sve su to stvarnosti koje su od Boga pripadaju njemu. Naša subraća kršćani, naši svečenici, biskupi jer su nam od Boga dani pa moramo otkriti nanovo stav poštovanja jedni prema drugima. Stvari koje nam stoje na raspolaganju za službu Božju.
Kalež, križ, krunica. Pretvorimo ove misli u molitvu da Gospodin pobudi u nama osjećaj svetosti. Vidjeli smo da križ ima dvostruko značenje. S jedne strane znači poraz, patnju i smrt, ali s druge strane on znači pobjedu, slavu, radost i život. Križ je za Isusa bio sve to. On mora to postati za nas.
Stoga, trebamo naučiti dvije stvari. Svetost ima svoju cijenu, biti kršćanin ima svoju cijenu. Isusove riječi su jasne. Tko ne uzima svaki dan svoj križ ne može biti moj učenik. Otkupljeni smo. To znači da smo pozvani na pobjedu, na život, na radost. Velika je napast svih nas malodušnost i pesimizam. Stoga moramo moliti za optimizam, za entuzijazam, sječajući se obećanja danog Konstantinu Velikom. U tom će i znaku pobjediti i mi smo pozvani na pobjedu i to u znaku križa.“
U Velikom tjednu svakog jutra slušali smo razmatranja muke Isusove kroz 14 postaja križnog puta iz pera naše Magdalene Vlah Hranjec. Na Veliki petak razmatranje križnog puta u cijelosti donosimo u 20:00 sati.
