25 godina Republika Hrvatska priznata je od strane međunarodne zajednice! Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island, 19. prosinca 1991., a istoga dana na to se odlučila i Njemačka, no njezino je priznanje stupilo na snagu zajednos ostalim čalnicama Europske zajednice, na današnji dan 1992. godine.
Tragične posljedice rata, koji su jugo-srpske snage povele protiv Hrvatske u ljetnim mjesecima 1991., razaranje sela i gradova, stradanja civilnog stanovništva, sve veći broj izbjeglica i širenje bojišta uz uzastopna kršenja primirja od strane agresora, izazavalo je krajem 1991. međunarodnu javnost da poduzmu odlučnije mjere za suzbijanje ratnog sukoba na tlu bivše jugoslavenske države.
Međunarodna javnost napokon je shvatila da ni na koji način nije moguće očuvati Jugoslaviju. Na ministarskom zasjedanju Europske zajednice u Bruxellesu sredinom prosinca 1991., njemački ministar vanjskih poslova Genscher uspijeva privoliti Europsku zajednicu da prihvati politiku skorog priznanja “onih jugoslavenskih republika koje to žele i koje za to ispune uvjete što ih je postavila Europska zajednica”.
Njemačka vlada je nekoliko dana kasnije, 19. prosinca na svojoj posljednjoj sjednici u toj godini, faktički izrekla diplomatsko priznanje Hrvatske i Slovenije. 13. siječnja 1992. to je učinio i Vatikan. Vatikansko priznanje je neposredno prethodilo nizu međunarodnih priznanja Republike Hrvatske kao neovisne i suverene države. Uslijedilo je priznanje San Marina. Na današnji dan 1992. godine Hrvatsku su priznale sve zapadnoeuropske zemlje okupljene u Europskoj zajednici. Njihov primjer su slijedile i istočnoeuropske zemlje. Od izvaneuropskih zemalja Hrvatsku su, kao i Sloveniju, među prvima priznale Kanada, Australija i Novi Zeland te latinskoameričke države – Čile, Argentina, Urugvaj, Peru i Bolivija, u kojima su brojne zajednice hrvatskih iseljenika svesrdno pomagale i osnažile diplomatsku akciju za međunarodno priznanje Hrvatske.
Uslijedila su priznanja i drugih zemalja – Belgije, Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Madžarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Australije, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992., Hrvatsku je priznalo još 7 zemalja – Rusija, Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. No, još tijekom 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija (26.6.), Litva (30.7.), Ukrajina (11.12.), Latvija (14.12.) i Estonija (31.12.), ali riječ je o državama koje u to doba ni same nisu bile priznate.
Uslijedila su priznanja Japana (17.3.), SAD-a (7.4.), Izraela (16.4., iako je do uspostave diplomatskih odnosa došlo tek 5 i pol godina kasnije) te Kine (27.4.). Prva azijska i islamska zemlja koja je priznala Hrvatsku bio je Iran, a afrička Egipat. Primanjem u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. Hrvatska je definitivno postala jednakopravnom članicom međunarodne zajednice.
Povodom priznanja RH za samostalnu i suverenu državu na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu okupilo se mnoštvo ljudi u slavljeničkom raspoloženju. Među okupljene građane došao je i predsjednik Republike Hrvatske dr. F.Tuđman koji je pridruživši se slavlju kazao: "Kako bih mogao izdržati u svom uredu, a da nisam sa svojim narodom. Moj dan protekao je radno kao i obično, ali isto tako i posebno. Dan za koji smo živjeli svi mi kao i naši preci. Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučio rukave na izgradnji nove demokratske države."
Premijer dr.Franjo Gregurić je u izjavi za Hrvatski radio izjavio je: "Priznanje Hrvatske znači konačnu potvrdu borbe što ju je Hrvatska vodila za svoju samostalnost i suverenost. To je ujedno i službeno priznanje da Jugoslavije više nema, a to će omogućiti da se lakše i brže okonča prljavi rat protiv Republike Hrvatske te da se prije krene u obnovu domovine."
Tragične posljedice rata, koji su jugo-srpske snage povele protiv Hrvatske u ljetnim mjesecima 1991., razaranje sela i gradova, stradanja civilnog stanovništva, sve veći broj izbjeglica i širenje bojišta uz uzastopna kršenja primirja od strane agresora, izazavalo je krajem 1991. međunarodnu javnost da poduzmu odlučnije mjere za suzbijanje ratnog sukoba na tlu bivše jugoslavenske države.
Međunarodna javnost napokon je shvatila da ni na koji način nije moguće očuvati Jugoslaviju. Na ministarskom zasjedanju Europske zajednice u Bruxellesu sredinom prosinca 1991., njemački ministar vanjskih poslova Genscher uspijeva privoliti Europsku zajednicu da prihvati politiku skorog priznanja “onih jugoslavenskih republika koje to žele i koje za to ispune uvjete što ih je postavila Europska zajednica”.
Njemačka vlada je nekoliko dana kasnije, 19. prosinca na svojoj posljednjoj sjednici u toj godini, faktički izrekla diplomatsko priznanje Hrvatske i Slovenije. 13. siječnja 1992. to je učinio i Vatikan. Vatikansko priznanje je neposredno prethodilo nizu međunarodnih priznanja Republike Hrvatske kao neovisne i suverene države. Uslijedilo je priznanje San Marina. Na današnji dan 1992. godine Hrvatsku su priznale sve zapadnoeuropske zemlje okupljene u Europskoj zajednici. Njihov primjer su slijedile i istočnoeuropske zemlje. Od izvaneuropskih zemalja Hrvatsku su, kao i Sloveniju, među prvima priznale Kanada, Australija i Novi Zeland te latinskoameričke države – Čile, Argentina, Urugvaj, Peru i Bolivija, u kojima su brojne zajednice hrvatskih iseljenika svesrdno pomagale i osnažile diplomatsku akciju za međunarodno priznanje Hrvatske.
Uslijedila su priznanja i drugih zemalja – Belgije, Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Madžarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Australije, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992., Hrvatsku je priznalo još 7 zemalja – Rusija, Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. No, još tijekom 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija (26.6.), Litva (30.7.), Ukrajina (11.12.), Latvija (14.12.) i Estonija (31.12.), ali riječ je o državama koje u to doba ni same nisu bile priznate.
Uslijedila su priznanja Japana (17.3.), SAD-a (7.4.), Izraela (16.4., iako je do uspostave diplomatskih odnosa došlo tek 5 i pol godina kasnije) te Kine (27.4.). Prva azijska i islamska zemlja koja je priznala Hrvatsku bio je Iran, a afrička Egipat. Primanjem u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. Hrvatska je definitivno postala jednakopravnom članicom međunarodne zajednice.
Povodom priznanja RH za samostalnu i suverenu državu na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu okupilo se mnoštvo ljudi u slavljeničkom raspoloženju. Među okupljene građane došao je i predsjednik Republike Hrvatske dr. F.Tuđman koji je pridruživši se slavlju kazao: "Kako bih mogao izdržati u svom uredu, a da nisam sa svojim narodom. Moj dan protekao je radno kao i obično, ali isto tako i posebno. Dan za koji smo živjeli svi mi kao i naši preci. Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučio rukave na izgradnji nove demokratske države."
Premijer dr.Franjo Gregurić je u izjavi za Hrvatski radio izjavio je: "Priznanje Hrvatske znači konačnu potvrdu borbe što ju je Hrvatska vodila za svoju samostalnost i suverenost. To je ujedno i službeno priznanje da Jugoslavije više nema, a to će omogućiti da se lakše i brže okonča prljavi rat protiv Republike Hrvatske te da se prije krene u obnovu domovine."
